Generacije koje su na našim geografskim širinama otkrivale i doživljavale Kerouaca suočavale su se s bitno trivijalnijim doživljajima “velikog plavog neba”. Brda, planine, bila riječ o planinarenju ili skijanju, oduvijek se povezivalo sa druženjem sa slučajnim “supatnicima”, sa pristajanjem na nepisana pravila neke velike obitelji, na rudimentarnu socijalnu i arhitektonsku estetiku. Zanimljivo je da je tehnologija provođenja slobodnog vremena munjevito napredovala, dok je ponuda socijalnih i arhitektonskih parametara ostajala manje-više ista. Paradoksalno je da prije svega arhitektura nipošto nije slijedila trendove, kod kojih je vrhunski proizvod potreban za “aktivno provođenje slobodnog vremena” svojom cijenom i svim snobizmima, koji uz njega idu, već dosegao cijenu skromnijeg rabljenog automobila. Ili još paradoksalnije – svi vlasnici takvih proizvoda za slobodno vrijeme podnosili su manje-više mirno miješanje sa gojzericama, gulašem te svim ostalim reliktima proteklih desetljeća.
(...)

The generations that discovered and felt Kerouac in these latitudes had much more trivial experiences of “the great blue sky”. Hills and mountains, whether for climbing or skiing, always meant hanging around with accidental “fellow sufferers”, accepting the unwritten rules of a big family and rudimentary social and architectural aesthetics. Interestingly, leisure technology has made lightning progress, while social and architectural parameters can provide more or less the same. It is a paradox that architecture was not the first to follow the trends, where the price of a state-of-the-art product necessary for “active leisure” and all its related snobbery has reached the price of a modest second-hand car. It is an even greater paradox that all the owners of such leisure products are quite calmly putting up with heavy hiking shoes, goulash and other relics of past decades.
(...)