Uvučeni u zaustavljeno vrijeme koje titra, pratimo vremensku strijelu koja od šezdesetih godina 20. stoljeća nije posve sigurna kamo ide, kolebajući se između moralne konzervativnosti naraštaja baby booma i Guccijeve potrošačke futurologije.
Kad je napustila galilejsko proučavanje budućnosti, istraživanje nepristupačnih svjetova koje je mogla voditi samo (fantastična) Znanost iz visina svoje sigurnosti, (znanstvena) fantastika kliznula je u rukavce našeg digitalnog društva. Lažni tragovi nogu Bibenduma (Michelinova čovjeka od guma) u prljavoj Mjesečevoj prašini onog dana u srpnju 1969. godine obilježili su kraj naših entropijskih uzleta mašte.
(...)

Immersed in a vibrating stopped time, we follow time’s arrow – which since the 1960s has not been sure exactly which way it’s going, vacillating between the moral conservatism of the baby boomers and Gucci consumerist futurology.
Leaving behind its Galilean scrutinizing of the future, an exploration of inaccessible worlds that only Science (fiction) from the heights of its certitude could drive, (science) fiction has slipped into the meanders of our digital society. The false footsteps of Bibendum (the Michelin tire man) in the dirty dust of the moon that day in July 1969 marked an end to our entropic flights of fancy.
(...)