|
Kad
sebe percipiramo kao sportski narod, slavimo svjetske uspjehe
naših zvijezda – rukometaša, skijaša, atletičara ili nogometaša,
a kad govorimo o hramovima sporta, govorimo o rukometnim arenama
za 18.000 gledatelja, slalomskim stazama za svjetski kup ili nogometnim
stadionima za svjetsko prvenstvo. Me|utim, ako se spustimo s Olimpa,
čini se da sport više volimo konzumirati gledajući nego se njime
zapravo baviti. Običnih sportskih terena, bazena i dvorana za
nas same – učenike, amatere ili rekreativce – ima malo i njihova
izgradnja nipošto nije tema interesa televizije, novina i vladinih
sjednica. Ipak, upravo tu nastaje i razvija se kultura sporta:
na kvartovskom igralištu, u lokalnoj dvorani ili obližnjem plivalištu.
(...)
|
|
In
perceiving ourselves as a sporting nation, we celebrate the planetary
success of our stars – handball players, skiers, track and field
athletes or football players, and when we talk about sports shrines,
we talk about handball arenas for 18,000 spectators, ski pistes
for world cup races or football stadiums for the World Cup. However,
if we come down off our pedestal, it seems that we much prefer
to watch sport than to actually engage in it. There are only a
few ordinary sports grounds, pools and halls built for ourselves
– students, amateurs or recreational athletes – and their construction
is never a topic of interest for television, newspapers and government
meetings. Yet, it is exactly there that sports culture is developed:
on neighbourhood courts or in local gyms and swimming pools.
(...)
|
|