Arhitektura i suvremeni ples mediji su koji često služe kao umjetnička inspiracija i izazov jedan drugome. Koreografov rad s prostorom kojeg stvara tijelo, pokretom i svjetlosti te arhitektova sposobnost da promišlja mjesto, konstrukciju i materijale unutar prostornih kategorija dobro se isprepliću, otvarajući nova polja razmišljanja unutar vlastitih sfera, proširujući granice svojih struka. Izazov predstavlja činjenica da su arhitektura i ples dva sasvim različita oblika prostornog izražaja. Dok se arhitektura temelji na utvrđenom sistemu ograničenja koje je rezultat prostorne organizacije kakvu diktiraju “pod, zid i krov”, dok u plesu nema ograničenja. To je efemerni i u osnovi slobodan oblik umjetnosti, u kojem plesačev osjećaj vlastite tjelesne slobode predstavlja jedini otpor prema prostoru.
(...)

Architecture and contemporary dance frequently inspire and challenge each other’s art. The choreographer’s work with space created with body, movement and light and the architect’s ability to think place, structure and materials in spatial terms mingle easily together, opening new thoughts within their own spheres – extending their disciplinary borders. The challenge lies in the fact that architecture and dance represent two quite different forms of spatial expression. While architecture works on a fixed system of constraints that are the result of the spatial organization dictated by “floor, wall and roof”, in dance there is a lack of limitations. It is an ephemeral and basically free art form, where the dancer’s sensation of his or her bodily freedom represents the only spatial resistance.
(...)