S gledišta konzervatorske struke čišćenje se ne svodi samo na praktično održavanje; radi se o epistemološkom stremljenju. Ova djelatnost zauzima središnje mjesto u konzervatorskoj literaturi, u kojoj je često sinonim za otkriće. Najistaknutiji talijanski teoretičar konzervatorstva 20. stoljeća Cesare Brandi čišćenje prljavštine smatrao je prilikom za razotkrivanje i produbljivanje onih vrsta znanja koje određuju konzervatorstvo. Čišćenje slika i građevina za njega je bila prilika da proniknemo u autentičnost umjetničkoga djela, u izražajne namjere prvotnih stvaratelja te u prirodu estetske cjeline.
(...)

When considered from the point of view of conservation, cleaning is not just a matter of practical maintenance, but an epistemological pursuit. The practice of cleaning occupies a central place in conservation literature, where it often stands as a synonym of discovery. Cesare Brandi, Italy’s most prominent twentieth-century conservation theorist, conceived of occasions to clear aside dirt as opportunities to lay bare and expand the types of knowledge that define conservation. To him, the cleaning of paintings and buildings offered chances to ask questions about the authenticity of works of art, the expressive intentions of the original creators, and about the nature of aesthetic integrity.
(...)