Najkasnije nakon T. S. Eliota moramo uzeti na znanje da svaka "nova novina" dolazi do svoje prave vrijednosti i digniteta tek kad se postavi u relaciju sa svim onim što joj je prethodilo. No taj odnos nije jednosmjeran i svako novo djelo mijenja pogled na tradiciju. Unutar korpusa hrvatske arhitekture "nova tradicija" (kako je to označio Tomislav Premerl) davno je prešla vremenske granice 30-ih godina: tzv. Zagrebačku školu, odjeke novog građenja i internacionalnog stila. Nova se tradicija sa današnjeg stajališta proteže još i na 50-te, 60-te pa i na 70-te godine sa sjajnim protagonistima – Vitićem, Šegvićem, Haberleom, Galićem, Perkovićem, Rašicom, Ostrogovićem..., čija djela treba vrednovati i u svjetlu njihove relacije prema prethodnicima. Pritom kod nekih od njih nužno dolazi i do autoreferencijalnosti.
(...)

After the time of T.S.Eliot at the latest, we have to be aware that the real value and dignity of each "new novelty" can be comprehended only when related to all that preceded it. However, this is not a unidirectional relationship but each new work changes the way in which tradition is observed. Within the corpus of Croatian architecture, the "new tradition" (as Tomislav Premerl named it) crossed the time boundary of the 1930s a long time ago: the so-called Zagreb School, impacts of new building and the international style. From today’s point of view, the new tradition also takes in the 1950s, 1960s and even 1970s, featuring splendid protagonists: Viti, Šegvi, Haberle, Gali, Perkovi, Rašica, Ostrogovi and others, whose works should also be valued in the light of their relation to predecessors. Here, selfreferentiality unavoidably occurs among some of them.
(...)