|
Ivan
Blažev je imao nesvakidašnju mogućnost da u okviru jednog projekta
radi zajedno s grupom učenika u razdoblju vrlo dramatičnom za
Makedoniju, od 2002. – 2003. godine, kad su se putem radionica
povezivali mladi ljudi različitih entiteta. Fotografirao ih je,
a nakon toga i zapisao: "Oni su imali razloge zbog kojih
su bili tamo i htjeli su da ih netko čuje, a ja sam se na neki
način trudio da im dam prostora u kojem će se čuti njihov glas,
trudio sam se da njihove priče izađu izvan učionice. Fotografija
kao glas. Ali ponekad tišina fotografije može biti tako neprobojna.
Zato ne kao glas, nego više kao bljesak, kratka svjetlost koja
će privući pažnju.
(...)
|
|
Ivan
Blažev had a rare opportunity to work on a project with a group
of pupils during a very dramatic period for Macedonia in 2002
and 2003, when young people of different entities were connecting
through workshops. He took photographs of them and later on he
wrote: ‘They had their reasons to be there and they wanted somebody
to hear them, and I was somehow trying to give them space in which
their voices will be heard and a way for their stories to leave
the classroom. A photograph as voice. But sometimes, the silence
of a photograph can be so impenetrable. Therefore, not voice,
but more a spark, a short light that will draw attention.
(...)
|
|